Naslovna    Blog    Skijališta    Za pet dana obišao sam pet slovenačkih skijališta
24

jan

2017

Predrag Gajić

Za pet dana obišao sam pet slovenačkih skijališta

Možda niste znali, ali Slovenija je zemlja sa oko 80 ski centara. Za kratko vreme uspeo sam da skijam na pet. Evo šta sam doživeo.

Avion je sa piste aerodroma Nikola Tesla poleteo u 8.10, a već u 11 sam skijao na slovenačkom Krvavcu! Bilo mi je pomalo nestvarno dok je sneg šuštao ispod mojih skija...pa pre manje od tri sada sam bio u Beogradu. Priliku da za pet dana obiđem pet skijališta u Sloveniji zaista nisam smeo da propustim. Moram da priznam da me posebno privlačio Kanin, najviši ski centar bivše Jugoslavije, koji je posle nekoliko godina ponovo počeo s radom.

KRVAVEC

U Sloveniji, ako imate automobil, ništa nije preterano daleko, a Ljubljančani su te sreće da im je Krvavec udaljen samo pola sata vožnje. Interesantno je da je to najbliži ski centar jednom aerodromu u Evropi, pošto od Brnika ima osam kilometara. Dakle, posle petnaestak minuta od kada sam napustio aerodromsku zgradu, već sam se presvlačio na parkingu ispred gondole i s nestrpljenjem čekao da me ona podigne na bele staze. Snega je bilo sasvim dovoljno (oko 60 cm) a u servisu Jecom sport su me zadužili sa skoro novim Elanom SL...uživanje je moglo da počne.

Šteta što je baš tog dana vrh bio u magli, a duvao je i jak vetar. Međutim, staze su bile sređene, a čim sam se spustio nešto niže, vidljivost je bila vrlo dobra. Krvavec nije slučajno proglašen najboljim skijalištem u Sloveniji i zaista pruža super mogućnosti za sve vrste skijaša - od plavih, pa do crnih staza, za svakog po nešto.

Što se tiče ugostiteljskih objekata, dominira hotel Krvavec, koji se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini u Sloveniji i smešten je direktno na stazi. Nismo odoleli domaćim kobasicama i nefiltriranom Union pivu - odlično je!

 

KRPLJENJE NA POKLJUKI 

Krpljenje, kako Slovenci zovu hodanje na krpljama, video sam samo u stripovima i filmovima koji su opisivali život hrabrih trapera. Tako da mi se ideja da posle skijanja napravimo noćnu turu kroz šumarak Pokljuke činila više nego zanimljivom. Istina, krplje se više ne prave od drveta i konopca, ali su i ove moderne jednako dobre. Sa lampama na glavama probijali smo se kroz dubok sneg. Osećaj...pa dobro, nije baš kao iz filma Povratnik, ali je opet super iskustvo. Posebno kada nas je u sred šume naš vodič ponudio gutljajem specijalnog likera smrekovca, koji se pravi od rakije i mladih iglica smreke. Ovakva zanimljiva putešestvija mogu da traju i ceo dan i da uključuju noćenje u brvnari visoko na planini.

Ali nije samo krpljenje ono što biste trebalo da probate u Pokljuki. Ovo mesto je i poznato po modernom centru za nordijske discipline - skijaško trčanje i biatlon. Posle malo vežbe i nekoliko padova, savladao sam osnovni korak - i svidelo mi se. Netaknuta priroda, najčistiji mogući vazduh i fizička aktivnost u kojoj je angažovano celo telo. Šta čovek više da poželi.

BLED - KRANJSKA GORA 

Naši domaćini su me zagolicali sjajnom idejom - pošto od nedavno postoji mogućnost da se kupi jedinstveni ski pas koji važi za pet slovenačkih skijališta, bilo bi najbolje stacionirati se u Bledu, koji se nalazi praktično u središnjem delu te regije, pa za odlazak u različite ski centre ne treba mnogo vremena.

Tako smo pre puta u Kranjsku Goru predahnuli u legendarnoj kavani Park na Bledu, a to se ne računa ako se ne proba čuvena bledska krempita, koju je pre pola veka osmislio srpski majstor Ištvan Lukačević. Postaje mi jasno zašto je recept i dalje strogo čuvana tajna. Ukus krempite je - prste da poližeš!

I tako, pun slatkih utisaka putujem ka Kranjskoj Gori i sa nestrpljenjem čekam noćno skijanje. Staza iznad zvanično najboljeg hotela u Kranjskoj Gori Ramada Resort blista pod reflektorima i prvi skijaši se već spuštaju. Staza je iz kategorije plavih, ali ima preko 700 metara i, pošto nema gužve, uživamo u skijanju. Kranjska Gora je najpopularnije skijalište u Sloveniji, zato i ima iznenađujuće mnogo gostiju sa prostora bivše Jugoslavije.

Sledećeg jutra pažnju mi privlači atraktivan crveni ski autobus koji besplatno prevozi skijaše na nešto udaljenije staze, a izgleda retro - poput američkih školskih buseva. U ovom idiličnom mestu ima šta da se vidi - kafići, restorani, picerije...pored staze iz bara na otvorenom praši Dubioza kolektiv.

KANIN

O Kaninu sam čuo da je jedno od najatraktrivnijih skijališta u ovom delu Evrope, posebno zbog fantastičnog pogleda koji doseže od Triglava pa čak do Jadranskog mora. Zbog problema sa gondolom iz Bovca, ovaj centar je godinama bio zatvoren za skijaše i bordere. Sada je konačno i to rešeno, ali avaj, na ovom delu Alpi, gde se snežni pokrivač obično meri u metrima, ovoga puta ga ima dovoljno tek da dve staze budu dobro sređene.

Međutim, kada me je gondola izvukla na vrh, usledilo je jedno dugačko - vauuuu. Imali smo sreće s vremenom, oblaka ni na vidiku, pa je pogled pucao skoro do Trsta. U daljini je svetlucalo more...skijati u takvom okruženju jedinstven je osećaj. Šteta što je strana prema italijanskoj Sella Nevei bila zatvorena zbog nedostatka snega. Ta staza, bar ono što sam uspeo da vidim, obećava. Naročito što je moguće spuštanje sve do samog podnožja do kojeg vode dve crvene staze, na jednoj od njih se vozi i Svetski kup u superveleslalomu.

Dobro je što za oba, sada povezana skijališta, važi jedan ski pas. Kanin je posebno atraktivan za ljubitelje dubokog snega, gotovo da nema mesta sa kojeg nije moguće skijati freeride. Pošto je područje skijališta nacionalni park, još nije dozvoljena proizvodnja veštačkog snega. Prirodnog uglavnom ima i previše, ali ove zime, bar do sada, to nije bio slučaj. Ovo je jedno od retkih skijališta gde je moguće skijati čak do maja, a domaćini nam kažu da je čest slučaj da ogromne količine belog prekrivača pokriju Kanin tek u martu i zadrže se jako dugo.

Oduševljen sam i pogledom iz restorana na "čuki", gde je moguće konzumirati slovenačke specijalitete uz spektakularan pogled. Dolina reke Soče, u kojoj je smešten Bovec inače je kao iz bajke. Posebno je atraktivna leti, kada dolaze turisti iz cele Evrope kako bi uživali u raftingu, vožnji bicikala, planinarenju...

CERKNO

Nikada nisam skijao ni na Cerknom, tako da nisam znao šta da očekujem, osim onog što sam video na fotografijama, jedino sam čuo da je nekoliko godina zaredom proglašavano najboljim ski centrom u Sloveniji. Staze se nalaze na podnožju Črnog vrha na 1.290 metara nadmorske visine i do njih je moguće doći automobilom.

Sunčani vikend bez oblačka, odmah je bilo jasno da je ovo jedno od omiljenih mesta skijaša iz Slovenije, ali i Hrvatske. Od restorana Alpska perla, koji su sagradili austrijski majstori i koji izgleda prelepo, prostiru se staze na kojima je popriličina gužva. Mnogo najmlađih je uz pomoć instruktora pokušavalo da savlada veštinu skijanja, ali čim se malo odmakne od centralnog dela, situacija je mnogo bolja. Solidno široke staze pružaju mogućnost za pravo uživanje, prostiru se na površini od 10 hektara ukupne dužine od oko 18 kilometara.

Na crvenoj stazi interesantnog naziva Lom uživali smo u takmičenju 14-godišnjaka u slalomu. Neverovatno kako ti mlađahni tinejdžeri skijaju... Dve staze dugačke su skoro dva kilometra i one su plave, a najduža crvena ima oko kilometar. Više i nema potrebe da pominjem da je pogled fantastičan, sa pitomog platoa na surove vrhove.

VOGEL

Kada bih morao da da jednom rečju opišem Vogel, izabrao bih - idilično. Da me gore čeka prijatno iznenađenje, shvatio sam čim je iz gondole pukao pogled da Bohinjsko jezero. U gondoli, koja prima oko 80 ljudi, čuje se engleski i to onaj američki. Očigledno da su i oni čuli kakva je ovo lepota.

Centralni plato skijališta me je podestio na Kopaonik, ali samo do trenutka kada sam se okrenuo na drugu stranu i ugledao najvišu planinu nekadašnje Jugoslavije Triglav. Naš domaćim Matej nam kaže da je najbolje da odmah idemo na Zadnji Vogel, crvenu stazu koja je veoma interesantna za rekreativce jer ima različite nagibe. Na dvosedišnici u podnožju uopšte nema čekanja, pa sam se poprilično naskijao do ručka.

Kada ima dovoljno snega, gotovo da nema delića skijališta na kojem se ne vide štrafte freeridera...  Malo mi je žao što ne radi Žagarjev graben, staza kojom je moguće spustiti se do početka gondole i Bohinjskog jezera. Drugi put...

I tako, pun utisaka, hvatam noćni avion za Beograd. Nisam se ni presvukao, u skijaškoj jakni i borderskim pantalonama ulazim u avion i smeškam se namontiranim stjuardesama. Srećom, skinio sam ski naočare. Neki su verovatno mislili da sam čudak. Jesam.                     

 

Pošalji prijatelju

Nema komentara.

Ostavi komentar