Naslovna    Blog    Takmičenja    U današnjem skijanju je previše egoizma
intervju
11

sep

2013

Predrag Gajić

U današnjem skijanju je previše egoizma

Alenka Dovžan, koja je 1994. osvojila prvu zimsku olimpijsku medalju za samostalnu Sloveniju, u intervjuu za naš magazin kaže da se u skijanju mnogo toga promenilo.

Boravak u Jesenicama na Evropskom prvenstvu u košarci ekipa magazina Skijanje.com iskoristila je i da napravi intervju sa Alenkom Dovžan, slovenačkom skijašicom. Ona je bila članica ženskog tima, koji je dobio nadimak „Vražije Slovenke“. Veliki uspeh postigla je 1994, kada je osvojila prvu medalju za Sloveniju na Zimskim olimpijskim igrama od njenog osamostaljivanja.

Alenka i njen suprug Edvin Karahodžić, koji je igrao hokej u Jesenicama, danas su vlasnici restorana „Ejga“, jednog od lepših ugostiteljskih objekata u Gorenjskoj.

Još malo pa će jubilej od osvajanja prve medalje za Sloveniju na Zimskim olimpijskim igrama.

- Da, u februaru 2014. biće 20 godina od kako sam osvojila bronzu u kombinaciji u Lillehammeru. Planiramo da napravimo feštu povodom toga.

To je bio veliki uspeh za Sloveniju u to vreme.

- Naravno, a medalja je dobila i političku dimenziju. Bili smo mlada država i to je bila prva zimska olimpijska medalja za Sloveniju. Dva dana posle mene medalju je osvojila Katja Koren.

Ti si iz Jesenica i kao mala si trenirala na Kranjskoj Gori?

- Ja sam iz Mojstrane, to je mesto između Jesenica i Kranjske Gore. Interesantno je da je iz istog mesta i Jure Košir, koji je takođe tada osvojio medalju. Počela sam da treniram u Jesenicama jer smo tu živeli do moje 14. godine.

Interesantno je da si kao pionirka pobeđivala u svakoj trci koju završiš.

- To je istina, ali ja sam vrlo kasno počela skijati. Ozbiljno sam krenula tek sa 12 godina. Pre toga sam trenirala gimnastiku, što mi je mnogo pomoglo, jer je to najbolji bazni sport za sve. Tako da tokom karijere nisam imala povrede, ali sam imala problema s astmom.

Skijanje je danas preskup sport

U Sloveniji je nekako uobičajeno da se svi bave skijanjem od malih nogu?

- Više nije tako. Izgleda da je skijanje postalo preskup sport. Nekada je organizacija bila bolja i moglo je da se skija u okviru škola. Sada roditelji sve sami moraju da plaćaju. I ne postoji više nijedan klub u Gorenjskoj koji radi dobro, osim na Kranjskoj Gori. Sad su neka nova pravila, kao demokratija, da svi imaju jednake mogućnosti. Ali to ne funkcioniše, nema novca za skijanje. Mi kad smo bili klinci, trenirali smo ovde na obližnjem glečeru, ali sada ni toga nema i decu moraju da voze na Molltaler, a to je skupo.

Možda zato Slovenija više nema veći broj dobrih takmičara?

- Verovatno. Skijanje je veoma težak sport, traži puno odricanja, a u njemu je premalo novca.

Ali, ipak, imate Tinu Maze, najbolju skijašicu planete.

- Tačno, ali ona je sama, sopstveni projekat, a u pozadini nema ništa. Tako da sav novac ide njoj, a mladima skoro ništa ne preostane. Kada je bio Tone Vogrinec prvi čovek Saveza, on nije dozvoljavao takav individualizam. Čini mi se da Tina dobije 200.000 evra za sezonu. Ne znam šta će biti posle Tine. Mislim da će Slovenija biti puno bolja u skijaškim skokovima jer su tu troškovi manji.

Zašto su vaš tadašnji ženski ski tim zvali „Vražje Slovenke“?

- Zato što smo bile mlade i opasne na stazi. Nikada se nije znalo koja će biti bolja. Jednog dana bi pobedila jedna, a sutra neka druga. Bile smo sjajna ekipa. I sada smo ostale drugarice, a toga u skijanju više nema. Samo egoizam i individualizam.

Ti si bila dobra u više disciplina, zašto danas ima sve manje takvih skijašica?

- Da, u skoro svim disciplinama sam imala solidne rezultate. Pobedila sam u superveleslalomu, u spustu mi je najbolji rezultat bio šesto mesto, u veleslalomu osmo, u slalomu peto i u kombinaciji sam osvojila treće mesto. Danas je to retkost, uglavnom forsiraju dve discipline. Zato Tini kapa dole, to je neverovatan fizički napor. Imaš 42 trke Svetskog kupa. Treba to izdržati.

Svaka čast i njenom treneru, Andrei Massiju, koji je dobro sprema svakog leta.

- On je bio i moj trener dve godine, odnosno našeg tima. Mislim da se tada na nama učio. Bio je atletičar, desetobojac i zato je dobar kada su fizičke pripreme u pitanju.

Priča se da on „ubija“ na kondicionim treninzima. Da li je to tačno?

- Ubija, a i nas je ubijao. (smeh). Mnogo smo radili na stadionu i u teretani.

Da li je Massi bio skijaš?

- Nikada nije bio skijaš, nikada.

Valjda je rekreativno skijao?

- Vrlo malo, došao je kao kondicioni trener.

Tina i on su u vezi, koliko je to dobro?

- Njoj treba takav sistem, da pored sebe ima nekog kome stoprocentno veruje. Savez nije dozvoljavao da dečko neke od skijašica bude u ekipi. Jedan nas je tako napustio. Inače, Tina nije baš dobra za ekipu i bolje je da je sama jer je baš individualista.

Tina će se takmičiti još ovu sezonu

Koliko ona može da izdrži na ovakvom nivou?

- Moje mišljenje je da će skijati još ovu sezonu i da se više neće baviti takmičenjem. Ona je kao mlada devojka došla u naš tim, a tada je bilo jasno da ima veliku perspektivu. Međutim, nije važno koliko godina imaš, već koliko dugo si vrhunski takmičar. Telo strašno trpi zbog toga.

Vaša generacija je morala da se navikne na veliku promenu kada se prešlo na karving skije.

- Sada je mnogo lakše skijati sa karving skijama. Treba mnogo manje tehničkog znanja. Jer skija te sama vodi. U moje vreme je bilo drugačije, više je do izražaja dolazila tehnika i snaga. Bilo je potrebno i mnogo osećaja. Dok se sada mnogo radi na snazi, a onda se osećaj gubi.

U Lillehammeru 1994. se još skijalo na starim skijama.

- Tako je. Ja se nikada nisam dobro snašla na karvingu. Mi smo imali tu nesreću da su se skije potpuno promenile baš u vreme kada smo se takmičili. Lakše je kad je skijaš od malena na istim skijama nego kada ti u roku od dve godine potpuno promene opremu.

Koliko ljudi iz Srbije dolaze na Kranjsku Goru?

- Dolazi dosta Srba, ali i ljudi iz ostalih delova bivše Jugoslavije. To je interesantno skijalište za porodicu jer ima mnogo staza za decu i ski škola gde roditelji mogu da ih ostave i uživaju.

Da li si imala priliku da skijaš na Kopaoniku?

- Nisam nikada skijala u Srbiji, jedino sam bila u kući Vlade Divca u zimskom centru iznad Solt Lejk Sitija.

 

Pošalji prijatelju

Nema komentara.

Ostavi komentar